//
you're reading...
Stavovi - Opinions, Svi postovi - All posts

NATO kao politički savez prije svega: Vojska je tek na trećem mjestu!

NATO je savez ravnopravnih čije članice proizvode sigurnost

Ulazak neke zemlje u NATO dovodi strane investitore u tu zemlju i obezbjeđuje stabilan ekonomski i društveni razvoj, tvrde ambasadori zemalja novih članica NATO-a. 

Nije preko noći, ali… 

– Sa članstvom u NATO paktu, mi smo postali proizvođač sigurnosti, a ne njen potrošač. S našim ulaskom u NATO, u Albaniju su došli strani investitori i mi smo za posljednje četiri godine izgradili 300 kilometara autoputa i oko šest ili sedam hiljada kilometara asfaltnih puteva, dali smo koncesiju za gradnju 260 malih, srednjih i velikih hidrocentrala i to uglavnom stranim investitorima, radimo mnogo i na razvoju turizma, pa je u toku gradnja nekoliko etno sela; Donald Tramp je iznio plan za investicije u našoj zemlji od oko dvije milijarde dolara, a sredinom aprila dolazi nam i grupa od 120 najvećih investitora iz Kine. Ljudi iz Grčke svoje biznise prenose u Albaniju, a sami Albanci se sve više odlučuju za osnivanje malih i srednjih preduzeća, poljoprivrednici udružuju svoju imovinu i rade zajednički, jer lakše dobiju kredite. Sada velike površine zasađujemo maslinama, orahom, lješnikom i bademima, to su hektari i hektari, samo trešnje smo u zadnje tri godine zasadili na oko hiljadu hektara, što je posao od nekoliko dana za veliki prihod od prodaje tih trešanja. A da ne spominjem i orahe ili jabuke – priča ambasador Albanije u BiH Flamur Gashi.

Sve ovo, napominje ambasador, ne znači da svi ljudi u Albaniji jedu zlatnim kašikama, jer tamo još uvijek ima dosta nezaposlenih, ali se taj broj smanjuje brže nego u drugim zemljama.

Gashi pojašnjava da je članstvo u NATO-u garancija za strane investitore i da ništa od pobrojanog ne bilo bez stabilnosti i sigurnosti koju garantuje članstvo u NATO-u.

– Ništa od toga se nije desilo preko noći, ali jeste za nekoliko mjeseci nakon našeg ulaska u NATO. I osim što smo dobili investicije, stekli smo i ravnopravnost sa drugim čalnicama Saveza – kaže Gashi.

On smatra da mnogi ljudi pogrešno razumiju da je NATO samo vojska.

– To je politička i sigurnosna organizacija, a vojska je tek na trećem mjestu – pojašnjava Gashi.

Slično kaže i ambasador Slovenije u BiH Andrej Grasselli.

Island nema vojsku 

– Članstvom u NATO-u Slovenija si je obezbijedila kolektivnu sigurnost države, dugoročno stabilno sigurnosno-političku sredinukoja nam omogućava stabilan društveni i ekonomski razvoj uključujući nizak stupanj rizika za strane investicije i ekonomskusaradnju sa najrazvijenim državama. Na vanjskopolitičkom području Slovenija ima ojačan geostrateški položaj i ugled umeđunarodnim okvirima, uključujući preuzimanje odgovornosti i jednakopravno odlučivanje o najvažnijim sigurnostnim pitanjima.Na području odbrane, članstvo u NATO-u znači dugoročno smanjivanje izdataka za odbranu, podizanje efektivnosti oružanihsnaga, dugoročno jačanje slovenačke namjenske industrije i participaciju u naučnim, tehnološkim i informacijskim tokovimanajrazvijenijeg dijela svijeta. Putem NATO-a Slovenija aktivno doprinosi stabilizaciji i demokratizaciji šireg evropskog prostora u okviru jugoistočne Evrope – kaže Grasselli.

Trenutno NATO savez ima 28 članica. Albanija i Hrvatska su najnovije, od 2009. godine.

Hrvatski ministar odbrane Ante Kotromanović je na proslavi godišnjice ulaska njegove zemlje u NATO 1. aprila, izjavio da je članstvoHrvatske u NATO-u dokaz da se reforme isplate, a otvorena perspektiva tamošnjim tvrtkama ostvaruje gospodarsku dimenziju Saveza.
Podsjećanja radi, sve je počelo 1949. kada je 12 država osnovalo Savez Sjevernoatlantskim ugovorom koji je ostavljao prostor daevropske države mogu promicati načela Ugovora i doprinositi sigurnosti sjevernoatlantskog područja.

Prve članice bile su Belgija, Kanada, Danska, Francuska, Island, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal, Velika Britanija i SAD.

One su tim ugovorom dobrovoljno prihvatile da sudjeluju u političkim konsultacijama i vojnim aktivnostima Saveza, s tim da svaka članica, iako po ugovoru ima obaveze, može birati na koji način će se uključiti u zajedničke aktivnosti.

Primjera radi, Island je postao članica NATO-a 1949., a da ni tada, a ni sada nema svoju vojsku, jer su tamošnje vlasti tako odlučile. No Island ima Obalnu stražu, to je nacionalna policijska snage koja ima sistem protuzračne odbrane i dobrovoljne ekspedicijske mirovne snage. Od 1951. godine ima bilateralne odbrambene sporazuma sa SAD, s tim da se 2006. američka vojska povukla, ali je sporazum ostao na snazi. Island je sada zastupljen u svim NATO-vim glavnim odborima i izvršava sve svoje finansijske obaveze prema Savezu, daje puni civilni doprinos u NATO-vim mirovnim operacijama, redovno učestvuje u NATO-vim vježbama i drugim događajima, ali i u planiranju i raspravama.

Zanimljiv je i primjer Francuske koja se 1966. godine povukla iz NATO-a jer su tamošnje vojne vlasti odlučile da je za njih korisnija veća vojna neovisnost, posebno od SAD, ali i zbog kontrole nuklearnog naoružanja. No oni su i dalje u potpunosti sudjelovali u političkim odjelima Saveza, s tim da nisu bili članovi Odbora za odbrambeno i nuklearno planiranje i da su njihovi predstavnici bili povučeni iz zapovjedništva, a strane snaga sa francuskog teritorija. Stacioniranje stranog oružja, uključujući i nuklearnog, bilo je zabranjeno na teritoriji Francuske. Istovremeno, NATO-ov politički štab, koji je od 1952. imao sjedište u Parizu, preseljen je u Belgiju. No, Francuska je ipak sa Savezom potpisala tehnički ugovor o saradnji u slučaju sovjetske agresije. Od pada Berlinskog zida, Francuska redovno šalje vojnike u NATO-ve vojne operacije, daje najveći doprinos u ljudstvu i četvrta je po doprinosu u NATO-ov vojni budžet. Ranih devedesetih se Vlada Francuske distancirala od odluke iz 1966. i od tada redovno učestvuje na sastancima ministara odbrane. Francuska je 2009. službeno najavila svoje ponovno puno učešće u strukturama NATO-a.
Grčka i Turska su pristupile 1952., Njemačka 1955., samo dan nakon što je po Bonsko-pariškoj konvenciji izgubila status okupirane zemlje.

Šta se očekuje 

Španija se pridružila 1982., s tim da u početku nije prihvatila učešće u integrisanoj vojnoj strukturi, nego vojsku drži isključivo pod svojom komandom i na svojoj teritoriji, ali zadržava mogućnost da u hitnim slučajevima njena vojska radi sa vojskama drugih članica. Ovo se promijenilo 1996. kada je Parlament Španije odobrio uključenje zemlje u integrisanu vojnu zapovjednu strukturu.

Republika Češka, Mađarska i Poljska su 1999. postale prve bivše članice Varšavskog pakta i nove članice NATO saveza. Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija su pozvane 2002., a 2004. su postale članice NATO i to je bio najveći val proširenja u istoriji Saveza.

Nove članice NATO-a moraju poštivati više od 1.200 ugovora i publikacija, što bi trebao biti evolucijski proces koji bi unaprijedio operativnu učinkovitost Saveza. Istovremeno, ulaskom u NATO nove članice dobiju znatne finansijske i druge obaveze jer se od njih očekuje da prihvate postojeća načela, politike i procedure Saveza.

Stoga NATO preporučuje zemljama članicama da za odbranu izdvajaju dva posto BDP-a, ali to za sada postižu samo Albanija iFrancuska (po dva posto), Grčka (2,8), Velika Britanija (2,7) i SAD (5,4).

Iz budžeta za odbranu svaka zemlja članica izdvaja određena sredstva za zajedničke civilne i vojne programe. Iznos za svaku zemlju ponaosob određuje se jedinstvenom formulom i u skladu sa mogućnostima te zemlje.

To su uglavnom mali postoci nacionalnih budžeta za odbranu, pa zemlje članice praktično finansiraju one strukture NATO-a u kojima same djeluju. To nisu troškovi vojnih snaga ili materijalnih sredstava kao što su brodovi, podmornice, letjelice, tenkovi, artiljerija ili oružani sistemi.

Iz zajedničkih sredstava se finansiraju zračne snage za rano upozorenje i nadzor, te radarske letjelice koje zemlje članice zajednički osiguravaju, posjeduju, održavaju i kojima zajednički upravljaju, a stavljene su pod operativnu komandu i kontrolu komandanta NATO snaga odgovornog strateškim komandantima NATO-a.

NATO finansira i zajedničku protivzračnu odbranu, sisteme upravljanja i kontrole, te komunikacijske sisteme unutar Saveza koji se ne mogu dodijeliti kao obaveza pojedinim zemljama.

Kako posljednjih godina sve članice NATO-a prolaze kroz ekonomsku krizu i smanjuju vojne proračune, Savez se okreće konceptupametne odbrane, što podrazumijeva udruživanje vojnih kapaciteta i njihovu specijalizaciju, a sve s ciljem da se za uloženi novac dobilo što više.

U tom kontekstu je i glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen nedavno napomenuo da dijeleći teret unutar NATO-a saveznici mogu sa daleko manjim troškovima postići daleko veći stepen sigurnosti nego što bi to imali pojedinačno, ali je i upozorio da to zahtijeva redovno izimirenje obaveza prema Savezu, što znači da svi saveznici, na obje strane Atlantika, trebaju i dalje ulagati u odbranu i uložiti svoj fer udio u NATO.

Akcijski plan za članstvo (MAP)

NATO savez je 1999. godine pokrenuo Akcijski plan za članstvo ili MAP s ciljem da se zemlje koje žele postati članice Saveza lakše pripreme, čak i ako to ne garantuje odluku o članstvu.

Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija su bile u MAP-u prije pristupanja NATO-u, kao i Albanija koja je u MAP-u bila od 1999., te Hrvatska u MAP-u od 2002.

http://www.startbih.info/Novost.aspx?novostid=6218

Advertisements

Discussion

Comments are closed.

%d bloggers like this: